Život u koferima-part 1

U ovo vrijeme prošle godine donijela sam vrlo bitnu odluku u svome životu koja je apsolutno promijenila moj život. Odlučila sam da odem studirati "vani". Naizgled ta odluka se i nije činila toliko velikom i ozbiljnom, na kraju krajeva nisam ni prva ni posljednja osoba koja se odlučila na takvo nešto. Težina te odluke me sustigla možda upravo onda kada sam ostala sama u studentskom domu   jednoga oktobra. Ne znam da li je ok uporediti taj osjećaj sa ludnicom ali na trenutak se tako činilo, ostala sam sama u zemlji u kojoj ne poznajem nikoga. Počela sam pohađati kurs lokalnog jezika jer to je uvertira za studiranje u Austriji ako ne poznaješ jezik. Prve sedmice su bile teške, upoznala sam mnogo ljudi ali na prvu niko mi se nije činio kao da će ikada postati neko moj. Počela sam shvatati činjenicu da sam cijeli jedan život ostavila u rodnom gradu. Da se razumijemo, i dalje sam se čula sa prijateljima i porodicom ali moderna tehnologija ide tek toliko daleko ali ne i dovoljno da te spasi od usamljenih petaka i subota koje bi radije proveo u izlasku sa ljudima kako i priliči studentu a ne u tami studentske sobice sa telefonom u rukama. Ne znam, neko pričljiviji i ekstrovertniji od mene bi možda za kratko vrijeme našao ljude za neobaveznu "bleju", ali ja za mene osobu koja se svrstava u ambiverte takvo nešto se ne događa lako. Neko sam kome je potrebna dublja konekcija sa nekim i neko sam ko se ne osjeća prijatno okružen ljudima koje ne poznajem. Na prvu djelujem sigurno kao neka hladnokrvna i zatvorena osoba, a u suštini to je samo lice kojim se pokazujem svijetu. I nema neke tragične priče iza toga ni neke strašne traume. Prošla sam normalno kroz svoj život uz uspone i padove kao i skoro svaka osoba ali moj strah od nepoznatog i potreba da se skoro u potpunosti zatvorim kada sam okužena nepoznatim ljudima tu je od kada znam za sebe. Mislim da je to negdje u mojoj prirodi i to je potpuno normalna stvar. Ne mrzim ovaj dio sebe, niti mi smeta samo smatram da mi ovakvi ljudi malo teže prolazimo kroz svijet u kojem je ekstrovertnost jedna od velikih odlika društvenog opstanka. Ipak shvatila sam da se magija dešava i za nas introverte i ambiverte ovoga svijeta samo možda uzme malo više vremena.

P.S. U slućaju da iko ikada pročita ovaj post želim da kažem da u pitanju nije nikakva ljubavna priča već samo doživljaji osobe koja studira vani preneseni u pisanu riječ. Zamisljam ovaj blog kao neku kolumnu koju ću pisati nadam se redovno. I ako slučajno neko bude pratio ovaj blog i ovu kolumnu želim da zna da ovo nije jedina tema o kojoj ću pisati. Ovaj blog će biti haos ispunjen mojim mislima i događajima iz svakodnevnog života. U slučaju da je neko pročitao ovaj post želim da se zahvalim toj osobi od srca.HVALA.